Sejranovic / Sejranovic Dnevnik jednog nomada

1. Auflage 2018
ISBN: 978-953-52-0104-5
Verlag: V.B.Z. d.o.o.
Format: EPUB
Kopierschutz: 0 - No protection

E-Book, Croatian, 280 Seiten

Dnevnik jednog nomada istovremeno je putopis, dnevnik citanja i zbirka zapisa o svakodnevnoj borbi sa životom, koliko traumaticnoj toliko i lijepoj. Od godine 2011. do 2016., od Ljubljane, preko Osla do Zagreba i Brckog citamo dnevnicke zapise o jednoj ljubavnoj prici i njenoj propasti; o ocu koji gotovo svakog mjeseca putuje iz Osla u Ljubljanu da vidi mladu kcer, jer se boji da ce ga zaboraviti, i o starijoj kceri u Oslu koja ocuha zove tatom, a njega po imenu; o književniku koji istodobno sudjeluje u hrvatskoj, bosanskoj i norveškoj književnosti. Pratimo i avanturu nastajanja romana koji autor pokušava paralelno pisati na 'našem' i na norveškom, slijedimo Sejranovica na brojnim književnim promocijama, festivalima i rezidencijama, pratimo njegove susrete s kolegama, prijateljima, ženama i ljubavnicama, citamo o knjigama koje on cita.
Razapet izmedu Skandinavije i Balkana, Bekim Sejranovic ispisuje stranice o dva svijeta, i o sebi u njima i izvan njih, koje su jednako potresne, uznemirujuce i duhovite kao i najbolje stranice njegovih romana. Samo ovdje nema glavnog junaka da se iza njega bar malo skrije, tu su samo Bekim i njegovi demoni.

Autoren/Hrsg.

Sejranovic, Bekim

Leseproben

I.
Oslo, cetvrtak, 29. rujna 2011. Danas imam promociju romana u knjižari Tronsmo u Oslu. Roman je na norveškom izašao još pr­ije mjesec dana i imao sam nekoliko nastupa, ali ovaj je ipak poseban. R­ijec je o kultnoj knjižari, jedinoj u kojoj se još u­vijek ne prodaje Harry Potter ili Jedi, moli, voli i u kojoj osim dobrih knjiga možeš kupiti i odlicne (art)stripove. Da budem iskren, u knjižari Tronsmo kupio sam više majica nego knjiga, ali njihove majice nisu obicne majice. Cesto ih kupim i po nekoliko i onda se m­ijenjam (kad se nap­ijem) ili ih poklanjam ljudima. Majicu na kojoj piše „Gaza“, na latinici i na arapskom, kupio sam jedno pet puta. I sad imam jednu takvu, tko zna kome cu je dati. Onu posljednju dao sam prijatelju ­Tomu iz R­ijeke. A majicu koja izgleda kao nogometni dres (napr­ijed je palestinski grb, a na ledima umjesto imena igraca piše „Intifada“ i broj 48) darovao sam jednoj djevojci koju sam volio u Tuzli, jednoj drugoj koju sam pokušao voljeti u Splitu i jednom gej konobaru u Zagrebu s kojim sam pojeo trip. Posljednju majicu koju sam kupio (na njoj je naslikana utvrda i oko nje zvjezdice Europske un­ije stilizirane tako da izgledaju kao bodljikava žica) dao sam Faruku Šehicu kad je bio u Oslu. Na promociji je pedesetak ljudi i vecinu ih poznajem. Tu je moja kci, njezina majka, majcina sestra, tu je i posljednja bivša žena, nekoliko prijatelja, prijateljica, jedna bivša ljubavnica, nekoliko kolega prevoditelja. Kao i uv­ijek imam tremu koju pokušavam ublažiti alkoholom. Prodao sam nekoliko knjiga, potpisao se uredno i zatim je nas nekoliko otišlo do kluba „Blå“. Tamo se opijam, alkohol me užasno brzo hvata u posljednje vr­ijeme. Pokušavam nabaviti spida, ali baš danas nema nitko ništa. Vjerojatno je i bolje tako. Zatim se ljubim s nekom djevojkom, zamišljam da je to moja draga, koja me ceka negdje tamo dolje, daleko, možda se i ona isto ovako ljubi s nekim drugim i zamišlja da sam to ja. Ponekad je zamišljati kako nekog ljubiš iskren­ije nego ga uistinu ljubiti. Po­s­l­ije jednoj drugoj djevojci koja sjedi nasuprot mene skidam cipelice i ljubim joj stopala, zatim je grizem za nožni palac. To su mi pricali drugog dana, jer ja se ne sjecam. Pricali su mi i da me na kraju ta prva djevojka htjela otpratiti kuci, ali da ja, na srecu i njenu i moju, ipak nisam htio. Otišao sam kuci nekako i spavao, valjda. Oslo, petak, 30. rujna 2011. Probudio me telefon. Zovu me iz škole gdje povremeno radim kao zamjena kad se netko razboli. To je škola norveškog za strance i, da budem iskren, n­ije tu bilo loše predavati. Osjecao sam da bar nekako pomažem ljudima, a i ucenici su me voljeli jer sam prolazio to isto što i oni, samo dvadesetak godina pr­ije. Rekli su mi da ih ucitelji Norvežani tretiraju kao da su zaostali. „Ako ne znaš neki jezik ili neke obicaje, ne znaci da si glup“, bila je suština toga što su mi govorili. I mislili su da ako sam ja uspio svladati taj jezik, moci ce i oni. Cinilo mi se da im je drago da sam iz Bosne, jer su i oni vecinom dolazili iz zemalja u kojima je bio rat i vecinom su bili muslimani. Ucenici su bili svih uzrasta, od osamnaest do osamdeset godina. Bilo ih je nepismenih, a bilo je i doktora znanosti. Bilo je djevojaka koje bi do škole dolazile zamotane u crne feredže da su im samo oci virile. Kad bi ih skinule, njihova ljepota i oštrina pogleda zabadale su se u mene poput cioda. Bilo je i vrckavih djevojcuraka u štiklicama i mini suknjicama, neke lukave i svjesne svoje privlacnosti, a neke naivne i sramežljive poput djevojcica. Cesto bi me pitali da li sam i ja musliman, a ja sam u pocetku odgovarao da jesam, „ali malo“. Oni to nisu shvacali, „ili jesi ili nisi“? Ako si „malo“, onda jesi. Uglavnom, tog jutra nisam mogao predavati zbog užasnog mamurluka. Rekao sam da sam bolestan, što i n­ije bilo daleko od istine. Zatim sam zapalio džoint, onanirao i uspio ponovo zaspati. Probudio sam se malo pr­ije podne, digao sam roletne i kroz prozor me zapljusnuo val sunceve svjetlosti. Istuširao sam se, doruckovao i izašao na sunce. Dan je bio prekrasan. Uzjahao sam svoj zeleni bicikl, nabio suncane naocale na nos i spustio se prema centru. Zatim sam se popeo do stanice Majorstua, uzeo vlak broj jedan sve do zadnje stanice Frognerseteren, na vrhu brda iznad Osla. Tu je pocinjala šuma Nordmarka i odatle se širila po brdima na stotine kilometara prema sjeveru, istoku i zapadu. Južno je bio grad Oslo i obale Sjevernog mora. Šumu su pres­ijecale brojne staze, potoci, r­ijeke i jezera. Zimi je tu bilo idealno za trcanje na skijama, a ljeti za planinarenje ili vožnju biciklom. S vrha Frognerseterena polako sam se poceo spuštati prema jezeru Sognsvann udaljenom dvadesetak kilometara prema istoku. Vozio sam se biciklom uzbrdo i nizbrdo, sunce je sijalo postojano i njegova žuckasta svjetlost davala je šumi boju jeseni, utapala se u borovim i jelovim tamnozelenim iglicama i odbijala o brezino jarko žuto lišce. N­ije bilo ni daška vjetra i jezera pored kojih sam prolazio caklila su se nepokretna poput svježe obrisanih ogledala. Pored jednog od jezera, mislim da se zove Skjennungen, zaustavio sam se, sunce je upravo zalazilo i pomislio sam kako se moram baciti u tu vodu. Baš sada. Ovakvih dana više nece biti, bar ne ove godine. Nece ih biti nikad više. Nakon ovakvih dana dolazi zima i mrak. Danas je dan koji se više nikad nece ponoviti. Skidam se, znojan sam i plašim se provjeriti kakva je voda, jer se bojim da ce me hrabrost napustiti i da cu odustati. Skacem u vodu na glavu, hladnoca me pres­ijeca poput britve, izranjam, urlam, plivam, hukcem, ronim, sve traje jedno deset sekundi i zatim izlazim. Medutim, cim sam izašao, hvata me neka euforija, bit ce adrenalin, i opet skacem u tu tamnu vodu i ponavljam ritual. Posl­ije sam stajao na st­ijeni, sušio se na suncu koje je polagano padalo iza brda i uživao u prijatnom bockanju po koži. Te veceri smo moje društvo i ja nabavili spida, otišli u klub „Villa“ i plesali do fajronta. Otišao sam kuci i c­ijelu nedjelju proveo pušeci hašiš i gledajuci pornofilmove. Od spida nisam mogao spavati, a istovremeno sam bio preglup da citam ili gledam neki normalan film. Tek oko ponoci sam uspio nešto pojesti, popiti jedan Xanax i jedan Lexaurin i zaspati. Oslo, ponedjeljak, 3. listopada 2011. Danas radim kao sudski tumac u gradu Lillestrømu, pola sata vlakom od Osla. Zapravo sam još prekjucer trebao otputovati u Ljubljanu vidjeti se sa svojom dragom, kupio sam avionsku kartu i sve smo dogovorili. Prekinuli smo bili u srpnju ove godine, ali smo odlucili da si damo „još jednu priliku“. Ali onda su me zvali sa suda i pitali mogu li raditi od ponedjeljka, dakle od danas, pa do cetvrtka. Bio sam u stisci s lovom, što jest – jest, a takve prilike se ne pružaju cesto pa sam odustao od puta. „U stisci s lovom“ je možda preblag izraz, bio sam skroz kokuz. I još sam dugovao. Sjeo sam bio neki dan i pokušao staviti na papir kome sam dužan i tko meni duguje. Tješi me jedino što su danas svi nekome dužni. No, nemam novca ni da platim vlak do sudnice u Lillestrømu. Švercam se u vlaku, a natrag u grad vozi me kolegica, takoder sudski tumac. Sudi se jednom Bosancu za petnaestak provala. On je uglavnom sve priznao, jer su imali dosta dokaza pa su predvidali da ce sudenje trajati samo dva dana umjesto zakazana cetiri. Malo sam nezadovoljan, jer sam se ipak nadao da ce mi platiti za cetiri dana, ali šta ceš. Bolje i dva nego ništa. Pokušavam ne misliti kako sam sada mogao biti u Ljubljani. Ljubiti se. Oslo, utorak, 4. listopada 2011. Danas sam se opet švercao vlakom do Lillestrøma, a kolegici sam prodao jedan primjerak svog romana Ljepši kraj za dvjesto kruna. Kao što smo i predvidali, sudenje je završeno danas i kad sam se vratio u grad preplavio me osjecaj dobro obavljenog posla, zaradenog novca, oslobodenja, eufor­ije pred ljepšom buducnosti. Dvjesto kruna koje sam zaradio od prodaje knjige ulažem u kupnju dva grama najloš­ijeg, ulicnog hašiša. Odlazim kuci, spremam hranu, jedem, pušim hašiš i spavam par sati. Jedan prijatelj me zvao da idemo na trening. Nagovara me vec tjednima da pocnemo trenirati boks. Boks mi n­ije baš nešto privlacan, rad­ije bih trenirao veslanje u kajaku, ali on navaljuje da odemo do jednog obližnjeg kluba, prvi trening je besplatan, mogu probati pa posl­ije odluciti hocu li nastaviti. Ne moram, kaže mi, uistinu boksati, mogu samo udarati u vrecu. Došli smo tamo i trening je vec bio poceo. Cim sam vidio te face, celave lubanje i tetovirane nadlaktice i ramena, bilo mi je jasno da nema šanse da s njima treniram. Bilo je to jasno i mom prijatelju. Navecer me zove drugi prijatelj da izademo van. Razveo se pr­ije nekoliko mjeseci i još uv­ijek je poput svih kad se razvedu: željan izlazaka, cura, provoda, želio je nadoknaditi propušteno. N­ije još shvatio da se ništa ne može nadoknaditi. Niti propustiti. Ali mlad je još, skontat ce valjda. Posl­ije tih nekoliko mjeseci provoda ocekuje ga najmanje pola godine depres­ije. Bar je tako meni bilo svaki put kad sam se razvodio ili prekidao neku dugogodišnju vezu. Znam, ne mora biti svima isto, ali cesto jest. Utorak je najbolji dan za izlaske, jer svi „civili“ rade i moraju ujutro na posao. Utorkom izlaze klošari, pijanci, narkomani, razvedeni, besposlicari, samotnjaci, umjetnici, neuroticari, ocajnici... Nabavili smo spida koji je mirisao na deterdžent, ali n­ije bio loš. Otišli smo u „Blå“....