Lagerlöf Legende o Kristu

1. Auflage 2018
ISBN: 978-953-328-411-8
Verlag: Bulaja naklada
Format: EPUB
Kopierschutz: 0 - No protection

E-Book, Croatian, 103 Seiten

Reihe: eLektire

Zbirka kratkih pripovijetki za djecu švedske nobelovke Selme Lagerlöf (1858.-1940.), Legende o Kristu iz 1904. godine, prepricava neke od najpoznatijih prica o Isusu.
Autorica u predgovoru navodi da je price slušala od svoje bake, a s nekima se upoznala za svojih putovanja u Italiju i Palestinu. Slobodno i uz puno mašte interpretira i prenosi poznate price iz Isusovog djetinjstva i života, te na poetski nacin prica price o ljubavi i vjeri, prenoseci univerzalnu poruku.
Prevela: Branka Horvat; prijevod redigirao: Zvonimir Bulaja
Lektira za V. razred osnovne škole.

Autoren/Hrsg.

Lagerlöf, Selma

Weitere Mitwirkende

Horvat, Branka

Leseproben

Careva vizija
Dogodilo se to u vrijeme dok je August bio car u Rimu, a Herod kralj u Jeruzalemu. Tada se vrlo velika i sveta noc spustila dolje na zemlju. Bijaše to najtamnija noc koju je ikad itko vidio. Moglo bi se bilo pomisliti da je cijela zemlja propala u kakav podzemni podrum. Nije bilo moguce razlikovati vodu od kopna, te se nije mogao naci put ni na najpoznatijoj cesti. A nije ni moglo biti drugacije, buduci da nijedna zraka svjetlosti nije dolazila s neba. Sve su zvijezde ostale doma, u svojim vlastitim kucama, a lijepi mjesec bijaše odvratio svoje lice. Mir i tišina bijahu tako duboki kao i tama. Rijeke su zastale u svom tijeku, vjetar nije puhao, cak je i samo jasikino lišce prestalo podrhtavati. Da se je tko prošetao uz morsku obalu, bio bi vidio da valovi više ne udaraju o pijesak; a da se je tko uputio u pustinju, pijesak ne bi bio zaškripio pod njegovim nogama. Sve bijaše tako nepomicno kao da se pretvorilo u kamen, kao da nece uznemirivati svetu noc. Trava nije mogla rasti, rosa nije mogla padati, a cvijece se nije usudivalo izdisati svoj miris. U toj noci divlje zvijeri nisu tragale za svojim plijenom, zmije nisu ujedale, a psi nisu grizli. A najdivnije od svega bijaše to što ni nežive stvari nisu htjele ometati svetost te noci time što bi se dale upotrijebiti za kakav zao cin. Nijedan otpirac ne bi bio mogao uci u kljucanicu, i nijedan nož ne bi nikako bio prolio ni kapi krvi. U Rimu je upravo za te noci mala skupina ljudi izlazila iz carske palace na Palatinu te je udarila preko Foruma putem koji je vodio na Kapitolij. Upravo kad je dan završavao, senatori su upitali imperatora ima li što protiv toga da mu na Svetom brdu rimskom podignu hram. Ali August nije odmah na to pristao. Nije znao hoce li to biti pravo bogovima, da i on ima hram pokraj njihovih hramova, te im je odgovorio da najprije želi da se njihova želja potvrdi time što ce žrtvovati nocnu žrtvu svome geniju. Bijaše to sada on koji je, pracen nekolicinom vjernih prijatelja, polazio izvršiti svoju žrtvu. August je dao da ga nose u njegovoj nosiljci, buduci da je vec bio star, te je za njega bio velik napor penjati se mnogim stepenicama što vode na Kapitolij. On sam držao je kavez sa žrtvenim golubovima. Nisu ga pratili ni svecenici, ni vojnici, ni senatori, nego tek njegovi najbliži prijatelji. Bakljonoše su stupali ispred njega, da rasvjetljuju put u nocnoj tmini, a otraga su ga slijedili robovi koji su nosili tronog, noževe, ugljen, svetu vatru i sve drugo što je potrebno kod žrtvovanja. Putem je imperator veselo cavrljao sa svojim pratiocima, pa zato nitko od njih nije primijetio tu beskrajnu tišinu i mir noci. Samo kad su stigli do najvišeg vrha kapitolijskog brda i praznoga mjesta na kojem su namjeravali podignuti hram, bilo je tako mracno kao da se nešto neobicno zbilo. To nije mogla biti noc slicna svim drugima, jer su na samom rubu litice ugledali nešto neobicno cudno. Ispocetka su mislili da je to jedan stari šuplji maslinov panj. Takoder im se pricinilo da se jedan stari kameni kip s Jupitrova hrama spustio na pecinu. Napokon, postalo im je jasno da to može biti tek stara sibila. Nikad još nisu ugledali ništa tako staro, tako istrošeno od vremena i tako gromadna lika. Ta stara žena ulijevala im je poštovanje. Da tu nije bilo imperatora, oni bi svi bili pobjegli svojim kucama. — To je ona — šaputali su jedan drugome — koja je živjela toliko godina koliko ima zrna pijeska na njenoj rodnoj obali. Zašto je ona izašla iz svoje spilje upravo nocas? Što ona prorice za imperatora i za carstvo? Ona koja piše svoja prorocanstva na lišce s drveca i zna da ce vjetar odnijeti rijeci proroštva onoj osobi kojoj su namijenjene. Bili su tako prestrašeni da bi bili pali na koljena i pritisnuli cela prema zemlji, da se je sibila samo pomaknula. Ali ona je sjedila tako mirno kao da je bez života. Popevši se na najkrajnji vrh litice i zasjenjujuci oci rukom, zurila je vani u noc. Sjedila je ovdje kao da se popela ovamo gore na brdo zato da može jasnije vidjeti nešto što se dogadalo daleko, daleko. Ona je mogla vidjeti stvari cak i u ovoj noci. U taj cas opazi imperator i citava njegova pratnja kako je mrak dubok. Nijedan od njih nije mogao vidjeti pred sobom toliko koliko mu je široka ruka. A kakav je samo mir. Kakva tišina. Nisu cak mogli cuti ni mukli šum Tibera. Cinilo se da ih zrak guši, hladni znoj izbio im je na cela, a ruke im bijahu ukocene i nemocne. Bojali su se da se sprema nekakva strašna nesreca. Ali nijedan se nije usudio pokazati da je prestrašen: svaki je od njih govorio imperatoru da je to dobar omen. Citava priroda suzdržava svoj dah da pozdravi novoga boga. Savjetovali su Augustu da se požuri sa žrtvom i govorili da je stara sibila zacijelo izašla iz svoje spilje da pozdravi njegova genija. Ali istina od svega bila je to da je stara sibila bila tako zaokupljena nekim prividenjem, da nije ni opazila da je August došao na Kapitolij. U duhu se je ona bila prenijela u vrlo daleku zemlju, te je zamišljala da tamo luta po velikoj ravnici. U mraku, spoticala se nogom neprestano o nešto za što je mislila da su buseni trave. Ona se sagne i opipa rukom. Ne, ne bijaše to trava, nego ovce. Hodala je izmedu velikih stada ovaca koje su spavale. Tada ona opazi vatru cuvara stada. Gorjela je u sredini polja, a sibila upravi korake prema njoj. Pastiri bijahu zaspali kod vatre, a pokraj njih bijahu dugacki oštri štapovi, kojima su branili svoja stada od divljih zvijeri. Ali nisu li one male životinje sa svjetlucavim ocima i rutavim tjelesima, što su stajale oko vatre, bili cagljevi? A pastiri sada nisu zamahnuli svojim štapovima prema njima. Psi su nastavili spavati, ovce nisu bježale, a divlje zvijeri ležale su pokraj ljudskih bica. Sibila je to vidjela, ali nije znala ništa od onoga što se dogadalo na brežuljku iza nje. Ona nije znala da tamo podižu žrtvenik, da pale ugljen, da sipaju tamjan, i da je imperator uzeo jednu od golubica iz kaveza, da je žrtvuje. Ali njegove ruke bijahu tako ukocene, da nije mogao držati pticu. Jednim jedinim udarcem krila ona se oslobodila i nestala je u nocnoj tmini. Kad se to dogodilo, dvorjanici su pogledali sumnjicavo na staru sibilu. Mislili su da je ona uzrok toj nesreci. Jesu li oni mogli znati da je sibila citavo vrijeme mislila kako stoji pokraj pastirske vatre, te je slušala neobicne zvukove koji su dršcuci dolazili kroz mrtvo-mirnu noc. Ona je to cula mnogo prije nego što je opazila da oni ne dolaze sa zemlje, nego s neba. Napokon uzdigne glavu. Tada opazi kako se sjajni blještavi likovi kližu naprijed po mraku. To bijahu malene cete andela, koji su veselo pjevajuci i kao nešto tražeci lepršali amo-tamo iznad puste ravnice. Dok je sibila slušala andeoski pjev, imperator se spremao na novu žrtvu. Oprao si je ruke, ocistio žrtvenik i uhvatio drugu golubicu. I premda je upotrijebio svu svoju snagu da je cvrsto zadrži, klisko tijelo golubice izmaknulo mu je iz ruku, a ptica se uzvine u neprobojnu noc. Imperator je problijedio. Padne na koljena i stane se moliti svome geniju. Molio ga je da ga sacuva od one nesrece koju je, kako se cinilo, proricala ta noc. Ali sibila još uvijek od svega toga nije cula ništa. Ona je citavom svojom dušom slušala andeoski pjev, koji je postajao sve glasniji i glasniji. Napokon je postao tako snažan da je probudio pastire. Oni se uzdignu na laktove, te ugledaju sjajne cete srebrnobijelih andela kako se micu po mraku, u dugackim redovima poput ptica selica. Neki od njih imali su u rukama lutnje i cimbale, drugi su držali kitare i harfe, a njihov je pjev zvucao tako veselo kao djecji smijeh, i tako bezbrižno kao pjev ševe. Kad su pastiri to zaculi, dignu se da podu u gorski grad u kome su živjeli, da pripovijedaju o tom cudu. Stali su se penjati naprijed po strmoj vijugastoj stazi, a sibila ih je slijedila. Iznenada padne na njih u brdima svjetlo. Velika jasna zvijezda popela se ravno iznad njih, a grad što je ležao pod brdom zasjao je poput srebra u svjetlu zvijezde. Svi oni andeli što su lepršali pohite ovamo klicuci od radosti, a pastiri se požure koliko god su mogli trcati. Kad su stigli do grada, opazili su da su se andeli skupili iznad jedne niske staje blizu gradskih zidova. Bijaše to jedna trošna zgrada s krovom od slame, a zid joj je bio gola klisura. Iznad nje zaustavila se zvijezda, i ovamo je letjelo sve više i više andela. Neki su sjeli na slamnati krov, ili su se poredali na strmu klisuru iza kuce. Drugi su opet ostali u zraku raskriljenih krila, te su lebdjeli iznad staje. Visoko, visoko gore zrak je bio obasjan svjetlom njihovih sjajnih krila. U onaj cas kad se zvijezda zaustavila nad gradom na brdu, cijela se priroda probudila, a ljudi što su stajali na kapitolijskom brežuljku nisu mogli a da to ne vide. Osjetili su kako svjež i ugodan vjetar prolazi kroz prostor; divni miomirisi strujali su gore do njih, drvece zašušti, Tiber zapocne šumjeti, zvijezde zablistaju, a mjesec iznenada zastane na nebu i zasja nad svijetom. A iz oblaka spuste se u krugovima one dvije golubice te sjednu imperatoru na ramena. Kad se to cudo dogodilo, August se pridigne, ponosan i veseo, ali njegovi prijatelji i robovi padnu na koljena: — Zdravo care! — povicu oni. — Tvoj ti je genij odgovorio. Ti si bog kome se treba klanjati na kapitolijskom brežuljku. Ali ti krikovi poštovanja koje su ovi ljudi u svom oduševljenju slali imperatoru bili su tako glasni da ih je stara sibila cula. Ona ustane sa svog mjesta na rubu klisure, te side dolje medu narod. Bijaše kao da se tmuran oblak otkinuo sa svoda i...