Jonevs / Jonevs Jelgava '94.

1. Auflage 2017
ISBN: 978-953-52-0004-8
Verlag: V.B.Z. d.o.o.
Format: EPUB
Kopierschutz: 0 - No protection

E-Book, Croatian, 296 Seiten

'Silno sam želio postati pametan, bogat i slavan. To je bilo jedno te isto - ako je netko pametan, onda on pridonosi sveopcem dobru, za što ga svijet bespogovorno nagradi novcem, slavom i srecom. Vrlo vjerojatno i lijepim curama...'
Hvaljen i nagradivan roman Jelgava '94 književni je prvijenac mladog latvijskog pisca Janis Jonevsa (1980.), objavljen 2013. godine, koji je vrlo brzo stekao kultni status kod tamošnjeg citateljstva.
Rijec je o prvom latvijskom romanu koji na realistican i uvjerljiv nacin, nerijetko prožet autorovim vrlo istancanim smislom za humor, prikazuje odrastanje u Latviji neposredno nakon raspada Sovjetskog Saveza.
Radnja romana zapocinje 1994. godine u latvijskom gradu Jelgavi te tijekom nekoliko godina prati sazrijevanje pripovjedaca i lokalnih tinejdžera koji su se 'navukli' na heavy metal glazbu te na taj nacin iskazuju svoj mladenacki bunt. Prkoseci svijetu oko sebe i 'uniformiranom' društvu koje ih okružuje, oni uporno odbijaju biti kao ostali, 'oni na drugoj strani'. No jesu li taj prkos i bunt samo prolazni mladenacki hir ili je rijec o stanju duha koje pojedinca prati cijeloga života?
Kroz intimnu ispovijest mladca koji sa svojim prijateljima dijeli isti glazbeni ukus i pripadnost istoj supkulturi, Jonevs nam u svom romanu nudi i vješt, detaljan prikaz - katkad cak i dokumentaristicki - društvenih i ekonomskih prilika u malenoj, tek osamostaljenoj baltickoj državi.

Autoren/Hrsg.

Jonevs, Janis

Weitere Mitwirkende

Domijan Zviedre, Santa

Jagic, Dorta

Leseproben

7.
Prijatelji su mi bili novi, kao uostalom i interesi, no neke navike ostale su iste. Još uvijek sam citao knjige. Shvatio sam ipak da mi „Ivanhoe“ više ne odgovara. To vrijeme je prošlo. Sada sam morao citati nešto cudnije. Recimo Camusova „Stranca“ ili „Kugu“. O tome sam mogao razgovarati s Miledijiom, kada bi nam se posrecilo da smo sami na pauzi. Eva mi je dala Salingerova „Lovca u žitu“. Tada me je najviše ocarala cinjenica što je tu knjigu citao Mark Chapman dok je cekao Johna Lennona kako bi ga ubio. Još uvijek mi se svidao Lennon, bilo je legalno – svidao se i Kurtu. No to mi nije smetalo da se divim tom ubojstvu, dogodilo se tocno u godini mog rodenja, pa se Salingerova knjiga u sve to dobro uklapala. Sadržaj knjige bio je dosta zanimljiv. Snatreci, Salinger želi razgovarati s Maughamom i Hardyjem. Bih li ja želio porazgovarati sa Salingerom? Pa da, valjda. Što bih ga pitao? Ne znam. Htio bih da on sluša mene. Kako je vec bila primijetila pažljiva djevojka, svidala mi se i latvijska književnost. U to vrijeme gutao sam Andrisa Purinša[9]. On je takoder pisao o uobicajenim stvarima. Njegovi su junaci katkad postajali Azteci i izvanzemaljci, no opcenito, bili su obicni cugeri i pankeri. Srednjoškolci koji su sanjali, patili, pili i mnogo slušali glazbu. Ni njima se nije svidala škola. No netko je morao reci tu stvar, onu o kojoj govori Kafka: „Postoji tocka nakon koje put natrag nije više moguc. Tu je tocku potrebno dostici.“ Gdje je ta tocka? Mi još nismo bili uistinu slobodni, toliko smo bili blizu padanja unatrag. Koji je to korak što ga moramo napraviti kako bismo se uistinu bili oslobodili? Kafku u to vrijeme nismo citali. Jedna druga knjiga nudila je alternativne savjete. Bila je dosta popularna – Radek John, „Memento“. Didakticna knjiga ceškog spisatelja o razornoj naravi droge. Meni i mnogim drugim citacima šmokljanima postala je biblija koja je uzdizala cudesne snage droge. Da, Mihaelova je djevojka umrla, kao i njegovi prijatelji, a on je poludio, no to je život. To je bilo ono za cim smo žudjeli – ne biti tek šarafic. Znaci, ako sam htio živjeti, trebala mi je droga. Gdje se mogla naci? U novinama je pisalo da je droga bila svugdje oko nas, dostupnija nego ikada. No gdje se onda skriva? Eva je govorila da ima jednog frenda koji može nabaviti travu. Gaca je s olovkom demonstrirao kako ispravno duvati, ali nije znao gdje nabaviti kemiju. U crnoj kronici objavili su da su ucenicima konfiscirali tablete te da su policiji navodno izjavili kako su ih našli na cesti. Nisam skidao pogled s ceste, ali ništa. Oni koji su se motali oko Strane škole i pljugali blizu košarkaškog koša, ispricali su da nam je sve najbolje ostavila sovjetska vojska. U napuštenim vojnim bazama, u skloništima s ljekarskim ormaricima i torbama s gas-maskama mogu se naci tablete naziva „FOF“, predvidene kao antidot za slucaj trovanja. Neka je cura popila jednu uz kavu. Ostatak dana imala je pratnju: prvo je bila dugacka, savitljiva i komadicasta cijev, a drugo – nešto okruglo i dlakavo. Ingusinš iz Strane škole gutao ih je na žlice. Došavši kuci, uzeo je cekic i stavio ga na telefon. – Neka se puni. Parafins je pola fofice usitnio na stolu upaljacem pa to ušmrkao. Uskoro je iz obje nosnice štrcnula krv i Parafinsu se ucinilo da ce umrijeti. Kako lijepo. Ipak, ja nisam naišao ni na jednu foficu. Cijelo vrijeme bile su negdje, ali izvan našeg dosega. Parafins je poznavao i lakše dostupna sredstva. Jednom je ušao u odjel za kucne potrepštine i zapoceo razgovor s prodavacicom: – Molim vas pet ljepila „Moments“! – Zašto toliko? – Danas mi je rodendan! Cak se iz banana može dobiti strahovita ugoda. Kada bih samo znao kako, probao bih i banane. Ljepilo previše smrdi, može zaboljeti glava. Jednom smo sjedili na asfaltu pokraj Strane škole. Pricao sam o drogi. Imao sam dosta nesustavno, no široko znanje. – Ponekad sam uspio vidjeti ogroman, pulsirajuci cvijet. On pulsira... – Gdje? – Tamo u sobi na podu... Zauzme pola sobe. Slani je žvakao slamku i korigirao me. – Nemoj me nasmijavati. Od tableta, ako ti se posreci, ukoci se cijelo tijelo. – I kurac se ukoci? – Tebi sigurno ne. U asfaltu su svjetlucali maleni komadici kvarca. Zamislio sam kako bi oni izgledali pod utjecajem droge. Pretvorili bi se u sitne planete. Na planetima bi živjele vile. Prišao nam je Cigo. Tijelo mi se ukocilo od užasa. Prirodno je bojati se Cigana. Pozdravio se s Masnim i sjeo izmedu nas u klasicnom gopnickom[10] cucnju, nešto je tiho govorio. Masni je potom rukom pokazao na mene. Cigo je ustao i, mašuci, pozvao me na stranu. Stvarno se bojim Cigana kao što se bojim pasa. Ustao sam i stao sa strane. U glavi mi je zavijala sirena. Cigo se odmaknuo još nekoliko koraka dalje, ja sam ga slijedio. Pružio mi je ruku. Stisak ruke bio je slabašan, samo mi je lagano uhvatio dlan pa ga otpustio. – Trebaš plastelin? Pitao me i cvrsto gledao pokraj mene. Meni se, naravno, plastelin svida, ranije sam od njega radio razlicite životinje, narocito sam volio nilske konje. No zašto bi mi baš sada trebao plastelin? – Mogu te naucit da ga razbiješ. Znam gdje se može kupit „Belamor“[11]. Ovaj sam razgovor razumio sve manje. Odgovorio sam: – Idealno! Sve u redu. Njegov mi se pogled približio, no još je uvijek klizio pokraj mene. – Kolko trebaš? Još uvijek nisam znao što reci, zato sam odgovorio: – Bit ce dobro. Cigo se brzo osvrnuo okolo. Ja isto. Momci su još uvijek sjedili na asfaltu i nisu nas gledali. Igrali su „macolu“ za foficu. To je išlo ovako – žrtvi se na glavu stavi ruka, drugom rukom povuce se srednji prst i udara. Slani je to znao baš gadno, cista sreca što nisam morao sudjelovati. – Budi tu za dva dana. U jedanaest, kad nema nikoga. Cetiri latsa. Obojica smo se pridružili ostalima. Nitko ništa nije pitao, nastavljali su se uobicajeni ugodni razgovori. No shvatio sam da sam se upleo u kazneno djelo. Kupovao sam drogu. Sve bi bilo dobro kad bih taj slucaj mogao s nekime podijeliti. Naišao sam na Gacu, koji je lutao ulicom. On se cinio kao nekakav glasnik naše buducnosti – uvijek se držao po strani, uvijek tih, pomalo ljutit i uznemiren ispravljanjem svijeta. Bio je uvjeren da treba slijediti drugaciji put. Tako sam odlucio ispricati njemu. On mi nije rekao: – O, Bože! Nemoj to raditi! Drži se podalje od Cigica i drogeraša! Umjesto toga Gaca je rekao: – Izvrsno! U odobravanju je kimnuo glavom, tiho dodavši: – Bilo bi super da malo podijeliš. To je bilo tocno ono što sam htio – podijeliti. Bio sam toliko dirnut da mi cak nije sinulo upitati ga da mi se pridruži. I tako sam sâm otišao na dogovoreno mjesto. Vec sam kružio oko Strane škole kad sam sreo Milediju. Nisam se zbunio i bez rijeci sam je odlucio otpratiti. U glavu mi nije dolazila nijedna rijec. Onda me ona upitala: – Što lutaš okolo? Razbijao sam glavu da smislim nešto neobicno, ali iz usta je briznula istina: – Idem kod Cigana kupiti travu. – Ludnica. Bilo je to izreceno mirno i vragolasto, kao i uvijek. Dodao sam da ce me možda prebiti pa se nasmiješila. Miledija je pogledala u smjeru radionice nadgrobnih spomenika i nasmijala se: – U razredu govore da smo mi par. I ja sam se nakesio. Što sve ne prica naš divni razred. Kao da su se napušili. Otpratio sam je do djecjeg vrtica i pošao natrag do Strane škole. Pomislio sam – gdje ti to sama lunjaš? Uskoro se na dogovorenom mjestu pojavio Cigo, pružio mi je svoju lukavu ruku i pitao: – Jesi sâm? Kao u nekom filmu. Kimnuo je i mi smo hodali dok nismo stigli u samo srce ciganskog kvarta. To je stravican kvart – odvojen, šarenim daskama sklepan grad, u kojemu se svaki slucajni prolaznik osjeca kao u stranoj zemlji, jer se okolo cuje samo ciganski jezik. Preko puta prolazili su Cigani raznih velicina. Moj me Cigo tješio. – Ne boj se. Jesi bijel, al’ ne boj se, ja sam tu. Odjednom je pogledao ravno u mene. – Ti si okej momak. Nisi kosati. Dirnuo me u ranu. Kosu sam morao, kao što je bilo spomenuto, ošišati poslije prvog opijanja, pa sam opet izgledao obicno. Cigo je nastavio: – S onim kosatim budalama imamo rat. Pokazao je rukom tamo u daljine Jelgave: – Tamo, u parku Pobjede. Imaju bazu tamo. Naši su se išli borit. Sveti Kurte! On govori o našoj metalskoj Šrotarnici, o tom prvom, i zasad jedinom, velikom balu u vili „Medem“ koji sam propustio. Govorkalo se da su se tamo vodile velike bitke s Ciganima. – Njih je bilo više! Mi smo bili kod vrata, na stepenicama. Na pocetku smo pobjedivali. Onda su se otvorila vrata i izašlo ih je skoro sto! Svi kosati. Cigo je izražajnom gestom podigao ruke i razrogacio smede oci. Stotinu ih nije moglo biti, barem koliko je meni poznato. – Prvi je imao u ruci željeznu šipku! To je bila drška od metle, tako su mi rekli sami junaci. – Dobro smo pobjegli. Al...