Franzen Cistoca

1. Auflage 2017
ISBN: 978-953-304-754-6
Verlag: V.B.Z. d.o.o.
Format: EPUB
Kopierschutz: 0 - No protection

E-Book, Croatian, 600 Seiten

Cetrnaest godina nakon 'Korekcija' i pet godina nakon 'Slobode' Franzen je napisao još jedan velik roman, 'najintimniji dosad, u kojem je svojem glasu dodao neke nove tonove'.
The New York Times

'Cistoca', naslov novog romana Jonathana Franzena, ujedno je i znacenje imena glavne junakinje (Purity) i koncept koji zadobiva mnoge oblike u romanu.
Purity Pip Tyler živi kao skvoterica u Oaklandu, opterecena je studentskim kreditom, a jedina joj je obitelj majka. Odrasla gotovo u izolaciji, ne zna majcin pravi identitet ni tko joj je otac i boji se da nikad nece imati normalan život.

Druženje s anarhistima iz Njemacke odvodi Pip u Južnu Ameriku gdje pocinje raditi kao pripravnica u Suncanom projektu, hakerskoj skupini slicnoj WikiLeaksu. Pip se nada da ce tamo otkriti tajnu svoga podrijetla. Na celu grupacije karizmaticni je Andreas Wolf, koji je mladost proveo u Istocnoj Njemackoj i proslavio se u vrijeme pada Berlinskoga zida. Premda mnogo stariji od nje, Wolf pokazuje naklonost prema Pip i izmedu njih se razvija poseban i intenzivan odnos.

Ova se prica grana u prošlost i sadašnjost, u sedam povezanih dijelova knjige koji su ispripovijedani kroz prizme razlicitih likova. Pri tom Franzen stvara svijet originalnih i nezaboravnih likova - novinari, leakeri, ljubavnici i supružnici, loši pisci, karijeristi, tragicari.
Gotovo svaki lik u romanu traži 'cistocu' u nekom obliku, a propitivanje istine i laži, cistog i zagadenog dogada se na mnogim razinama njihove egzistencije i medusobnih odnosa. 
'Cistoca' je zamršen, ali savršeno kontroliran roman o velikim temama (život u komunizmu i pad Istocnog bloka, ogoljavanje privatnosti u eri interneta, korupcijske afere u visokoj politici, toksicnost kulture opsjednute slavom). No ipak, u samom srcu romana pulsiraju puno intimniji problemi i teme: propali brakovi, slomljena prijateljstva, mucna djetinjstva, seksualne fantazije i perverzije, trenuci kad se suocavamo s vlastitim demonima, ludilom i kaosom. Svi likovi u romanu nose neku svoju tajnu, sram i krivnju, a sâm Franzen 'Cistocu' je nazvao knjigom o našim modricama i povredama.
Ovim romanom Franzen je još jedanput pokazao da je izuzetan pripovjedac koji pronice u bolne tocke današnjice i naše egzistencije, snažno, duhovito i s profinjenom dozom ironije.

Autoren/Hrsg.

Franzen, Jonathan

Leseproben

PONEDJELJAK
„Oh, maco, tako sam sretna što ti cujem glas“, rekla je djevojcina majka preko telefona. „T­ijelo me opet izdaje. Katkad mi se cini da moj život i n­ije ništa drugo nego jedna duga izdaja t­ijela.“ „N­ije li to svaciji život?“, rekla je djevojka, Pip. Pocela je nazivati majku nekako u pola pauze za rucak u Održivim rješenjima. To joj je pružalo privremenu poštedu od osjecaja da n­ije prava osoba za posao koji radi, da ima posao za koji i ne postoji prava osoba ili da je ona osoba za koju i ne postoji pravi posao: a onda, nakon dvadesetak minuta, mogla je bez pretjerivanja reci da je posao zove. „Objesio mi se l­ijevi kapak“, objasnila je majka. „Kao da je na njemu neki uteg pa ga povlaci, kao malo ribicko olovo, tako nešto.“ „Sad?“ „Povremeno. Sve si nešto mislim da n­ije Bellova paraliza.“ „Ma što to bilo, ali uvjerena sam da n­ije.“ „Ako cak i ne znaš što je to, maco, kako možeš biti tako sigurna?“ „Ne znam... možda zato što nisi imala ni Gravesovu bolest? Hi­per­ti­roidizam? Melanom?“ Daleko od toga da je Pip zabavljalo šaliti se na racun vlastite majke. Ali njihov je odnos bio zatrovan moralnim hazardom, korisnim izrazom koji je naucila na studiju, u okviru kolegija iz ekonom­ije. Pip je bila poput banke, preznacajne za majcino gospodarstvo da bi mogla propasti, nezamjenjivi zaposlenik kojem se ne daje otkaz zbog neprimjerena ponašanja. Neki od njezinih prijatelja u Oaklandu takoder su imali problematicne roditelje pa ipak su usp­ijevali s njima svakodnevno razgovarati, a da razgovor ne prožme nepotrebna ekscentricnost, jer cak i oni najproblematicniji roditelji imali su resurse koji su nadilazili jedno jedino d­ijete. A Pip je upravo to bila svojoj majci. „Mislim da danas ne mogu ici raditi“, rekla je majka. „Tamo mogu izdržati jedino zbog svog Nastojanja, a uzalud mi Nastojanje kad mi neko olovo poteže kapak.“ „Mama, ne možeš im opet javiti da si bolesna. Pa još n­ije ni srpanj. Što ako te stvarno uhvati gripa ili nešto?“ „Ionako se svi pitaju kud im baš ta stara kojoj pola lica visi pakira robu. Nemaš pojma koliko ti zavidim na onom tvom pregratku. Tamo si neprimjetna.“ „Pa ne bih to baš nazvala idealnim“, rekla je Pip. „To je ono što je strašno kod t­ijela. Tako su vidljiva, tako vidljiva.“ Pipina majka, iako kronicna depresivka, n­ije bila luda. Uspjela je zadržati posao blagajnice u supermarketu Novi izdanak, u Feltonu, više od deset godina i cim bi Pip odustala od svog nacina razmišljanja i prepustila se majcinu, odlicno je shvacala što joj zapravo želi reci. Jedini ukras na sivim paravanima njenog pregratka bila je auto-naljepnica: AKO NIŠTA DRUGO, BAREM RAT PROTIV OKOLIŠA DOBRO NAM IDE. Pregraci njenih kolega bili su obl­ijepljeni fotografijama i izrescima iz novina, ali i Pip je bila svjesna draži neprimjetnosti. Osim toga, bilo je samo pitanje dana kad ce dobiti otkaz pa n­ije imalo smisla udomaciti se. „Jesi li razmišljala o tome kako želiš ne-proslaviti svoj ne-rodendan?“, upitala je majku. „Da ti budem iskrena, najrad­ije bih c­ijeli dan ostala u krevetu i pokrila se preko glave. N­ije mi potreban ne-rodendan da me podsjeti da starim. Dovoljno me na to podsjeca vlastiti kapak.“ „Što kažeš na to da ispecem tortu i dodem pa je zajedno pojedemo. Zvuciš mi deprimiran­ije nego inace.“ „Nisam deprimirana kad tebe vidim.“ „Ha, ha, prava šteta što me n­ije moguce dobiti na recept, u obliku pilule. Bi li podn­ijela tortu sa stevijom?“ „Ne znam. Stevija nekako cudno utjece na kemiju mojih usta. Okusne pupoljke ne možeš zavarati, barem iz mog iskustva.“ „I šecer ostavlja okus u ustima“, rekla je Pip, premda je znala kako je uzaludno o tome raspravljati. „Šecer ostavlja kiselkast okus koji okusni pupoljci prepoznaju jer su stvoreni za to da šalju poruku o kiselosti i nemaju se što premišljati oko toga. Okusnim pupoljcima tu ne treba pet sati da registriraju nešto cudno, cudno! A upravo to mi se dogodilo kad sam onom prilikom popila pice sa stevijom.“ „Pa kažem ti da kiselkast okus ostaje u ustima.“ „Nešto opako ne valja ako okusni pupoljak i pet sati nakon što si popila zasladeno pice javlja da mu je nešto cudno. Znaš li ti da ako popušiš meth** samo jednom, c­ijela moždana kemija ostane ti pro­mijenjena do kraja života? Eto, takav okus meni ima stevija.“ „Pa n­ije baš da sjedim ovdje i šmrcem met, ako si to htjela reci.“ „Htjela sam reci da ne trebam tortu.“ „Dobro, naci cu neku drugu. Oprosti što sam predložila baš tu koja ti je poput otrova.“ „Nisam rekla da je otrov. Samo kažem da stevija cudno djeluje...“ „Na kemiju tvojih usta, da.“ „Maco, jest cu svaki kolac koji doneseš, pa nece me rafinirani šecer ubiti, nisam te htjela uzrujati. Zlato, molim te.“ Telefonski razgovor n­ije mogao završiti dok jedna drugu nisu dovele do ruba ocaja. Po Pipinu mišljenju, problem – sama bit hendikepa s kojim je živjela, navodni razlog njene nemogucnosti da u bilo cemu bude uspješna – bio je u tome što je voljela svoju majku. Žalila ju je, patila s njom, zatitrala na zvuk njezina glasa, cutjela uznemirujucu neseksualnu privlacnost prema njenom t­ijelu, zabrinjavala se cak i zbog kem­ije njenih usta, željela da bude sretnija, cinila sve da je ne uzruja, osjecala silnu dragost prema njoj. Bio je to golem granitni blok u samom središtu njenog života, izvor sve srdžbe i sarkazma koji je usmjeravala ne samo na majku nego u zadnje vr­ijeme sve autodestruktivn­ije i na manje prikladne objekte. Kad bi se Pip razbjesnila, n­ije to zapravo bio b­ijes prema majci nego prema tom granitnim bloku. Bilo joj je osam ili devet godina kad joj je palo na pamet pitati zašto se u njihovoj maloj brvnari, u šumama sekvoje nedaleko od Feltona slavi samo njezin rodendan. Majka je na to odgovorila da ona nema rodendan i da joj je stalo samo do onoga koji slavi Pip. Ali Pip je navaljivala, sve dok n­ije pristala slaviti ljetni solisticij s tortom koju ce nazvati nerodendanskom. To je, razumljivo, povuklo pitanje koliko je njena majka stara, na što je ona odgovorila s osm­ijehom kakav bi pristajao postavljacu koana: „Dovoljno stara da ti budem majka.“ „Ne, stvarno, koliko ti je godina?“ „Pogledaj mi ruke“, rekla je majka. „Uz malo prakse, naucit ceš pro­c­ijeniti koliko je žena stara po njenim rukama.“ I tako je Pip – cinilo joj se prvi put u životu – pogledala majcine ruke. Koža na njima n­ije bila ružicasta i zategnuta kao njena. Izgledala je kao da se kosti i žile upinju ne bi li se probile na površinu, kao da je koža voda koja se povlaci kako bi pogledu otvorila oblike na samome dnu luke. Premda joj je kosa bila gusta i vrlo duga, bilo je u njoj s­ijedih, suhih pramenova, a koža u dnu vrata nalikovala je predugo odstajaloj breskvi. Te je noci Pip ležala budna u krevetu zabrinuta da bi njezina majka mogla uskoro umr­ijeti. Bio je to prvi nagovještaj granitnog bloka. Otad se u njoj razvila silna želja da joj majka u životu ima nekog muškarca ili ma koga tko bi je volio. T­ijekom godina potencijalni kandidati bili su njihova susjeda Linda, takoder samohrana majka i jednako revna proucavateljica sanskrta, zatim mesar u Novom izdanku, Ernie, koji je bio vegan kao i majka, te pedijatrica Vanessa Tong, koja je bila toliko zaljubljena u Pipinu majku da ju je uporno pokušavala zainteresirati za promatranje ptica, a usto i gorštacki bradati majstor za sve, Sonny, za kojeg je i najmanji popravak bio prilika da održi predavanje o nacinu života drevnih Pueblo Indijanaca. Sva ta dobrodušna celjad iz doline r­ijeke San Lorenzo nazrela je u Pipinoj majci ono što je i ona sama otkrila kad je krocila u tinejdžerske godine i na što je bila ponosna: neku neizrecivu osobnu uzvišenost. Ne mora covjek pisati da bude pjesnik, ne mora stvarati da bude umjetnik. Vec samo duhovno Nastojanje njene majke bilo je umjetnost – umjetnost nezamjetnosti. U njihovoj brvnari n­ije bilo ni televizora ni racunala dok Pip n­ije navršila dvanaestu; glavni izvor informacija za njenu majku bio je Glasnik Santa Cruza koji je citala zbog dnevne doze zgražanja nad sv­ijetom. Samo po sebi, to i n­ije bilo tako cudno u Dolini. Problem je bio u tome što je Pipina majka isijavala neko potisnuto uvjerenje u vlastitu velicinu ili se barem držala kao netko tko je jednom bio važan, nekoc u predpipovskoj prošlosti o kojoj je kategoricki odbijala govoriti. N­ije ju toliko ljutila koliko vr­ijedala cinjenica da je njihova susjeda Linda bila u stanju usporedivati svog sina Damiana, koji je hvatao žabe i disao na usta, s njenom jedinstvenom, savršenom Pip. Zamišljala je da bi duboko povr­ijedila mesara da mu kaže kako joj zaudara na meso cak i nakon što se istušira; izludivala je samu sebe izbjegavajuci pozive Vanesse Tong rad­ije nego da joj jednostavno prizna kako se naprosto boji ptica; a kad bi se Sonnyjev kamionet na onim ogromnim kotacima dokotrljao u dvorište, tjerala je Pip da mu ona otvori, a sama bi kroz stražnja vrata bježala u šumu. Ono što joj je dopuštalo luksuz nepodnošljive izbirljivosti bila je Pip. Jasno je to davala na znanje, više nego jednom: Pip je jedina osoba...