Saramago Svjetlarnik

1. Auflage 2017
ISBN: 978-953-304-741-6
Verlag: V.B.Z. d.o.o.
Format: EPUB
Kopierschutz: 0 - No protection

E-Book, Croatian, 278 Seiten

'I da živite tisucu godina i proživite iskustva svih ljudi, ne biste uspjeli upoznati život!'

Svjetlarnik (Claraboia) drugi je po redu roman portugalskog književnika i nobelovca Joséa Saramaga (prvi roman, Zemlju grijeha - Terra do Pecado - objavio je 1947. godine). Saramago je rukopis ovog romana poslao na razmatranje nakladniku još 1953. godine, no nikada nije dobio njegov odgovor. Rukopis se naposljetku zagubio, a Saramago je u meduvremenu izgradio zavidnu književnu karijeru. Kada je 1989. rukopis napokon pronaden, Saramago je odbio ponudu za objavljivanje. Prema njegovoj želji, roman je u Portugalu objavljen tek nakon njegove smrti - 2011. godine - gotovo 60 godina nakon što je napisan.

U Svjetlarniku pratimo živote stanovnika jedne stambene zgrade u Lisabonu krajem 1940-ih koju nastanjuju uglavnom siromašni parovi, radnici i obrtnici, ali i negdašnji pripadnici srednje klase. Tu žive postolar Silvestre i njegova supruga, udovica Cândida sa svoje dvije kceri i sestrom, 'tetom' Amélijom; Španjolka Carmen sa suprugom Emilijom Fonsecom; dona Lídia, koju triput tjedno posjecuje njezin ljubavnik Paulino; supružnici Anselmo i Rosália i njihova vrckasta kci Maria Cláudia; Justina i njezin nasilni muž Caetano koji su doživjeli veliku životnu tragediju... Dodatnu živost u radnju unijet ce dolazak mladog podstanara Abela Nogueire.
Saramago vrlo vješto portretira njihove živote, baveci se za ono vrijeme iznimno kontroverznim temama, poput silovanja, promiskuiteta, nasilja u obitelji i lezbijske ljubavi...

Saznajte više o biblioteci 'Europom u 30 knjiga'

Autoren/Hrsg.

Saramago, José

Leseproben

I. Kroz lelujave koprene što su mu nastanjivale san do Silvestrea je poceo dopirati zveket posuda i gotovo se mogao zakleti da kroz velike ocice probija svjetlost. Poceo se ljutiti, no odjednom je shvatio da se razbuduje. Nekoliko puta je trepnuo, zije­­vnuo i nastavio nepomicno ležati osjecajuci kako se san polako udaljuje. Naglim pokretom je sjeo. Rastegnuo se, snažno zapucketavši rucnim zglobovima. Ledni mišici ispod košulje treperili su i drhtali. Imao je snažan trup, debele i cvrste ruke i lopatice presvucene vlaknastim mišicima. Mišici su mu bili potrebni za posao postolara. Ruke su mu bile kao od kamena, a koža na dlanovima toliko tvrda da se kroz nju mogla provuci oštra igla bez ije­­dne kapi krvi. Polako se okrenuo i izvukao noge iz kreveta. Mršavi bokovi i cašice koljena ogoljele trljanjem hlaca rastuživali su i žalostili Silvestrea. Nesumnjivo je bio ponosan na svoj trup, no ljutile su ga kržljave noge koje kao da nisu bile njegove. Promatrajuci klonula bosa stopala na sagu, Silvestre se poceškao po sije­­doj glavi. Zatim je­ rukom prošao po licu i popipao kosti i bradu. Neraspoloženo je ustao i napravio po sobi nekoliko koraka. Bio je pomalo donkihotovska pojava, tako nataknut na visoke noge poput štula, u gacama i košulji dugih rukava, s grivom prošaranom sjedinama, velikim i kukastim nosom i mocnim trupom koji su noge jedva držale. Tražio je hlace, no nije­ ih pronašao. Ispruživši vrat prema vratima, povice: “Mariana! Ej, Mariana! Gdje su mi hlace?” (Glas iznutra:) “Stižu!” Po koracima se dalo naslutiti da je Mariana krupna i da nece doci tako brzo. Silvestre je strpljivo cekao. “Evo ih”, rece pojavivši se na vratima. Preklopljene hlace visjele su preko njezine desne ruke, ruke deblje od Silvestreove. Dodala je: “Ne znam što radiš s tim gumbima na hlacama da nestaju svaki tjedan. Vidim da cu ih morati poceti šivati žicom...” Marianin glas bio je snažan poput tije­la u kojem je živio, iskren i blag poput njezinih ociju. Njezine rije­ci nisu bile nimalo smije­šne, no suprug se nasmijao sa svim borama na licu i sa svim zubima koji su mu preostali. Uzeo je hlace, odjenuo ih pred uslužnim ženinim pogledom i odobrovoljio se cim mu je tije­lo zadobilo skladniji i ujednaceniji oblik. Silvestre je bio tašt koliko je Mariana bila neopterecena onime što joj je Priroda podarila. Nije­dno od njih dvoje nije­ se zavaravalo u vezi s onim drugim i bilo im je posve jasno da se žar mladosti zauvije­k ugasio, no voljeli su se jednako nježno kao i prije­ trideset godina kada su se oženili. Možda je sada njihova ljubav bila jaca jer se više nije­ hranila stvarnim ili zamišljenim savršenstvom. Silvestre je krenuo za ženom do kuhinje. Ušao je u kupaonicu i za deset minuta se vratio, ureden. Nije­ imao frizuru jer je bilo nemoguce ukrotiti grivu koja je gospodarila (gospodarila je prava rije­c) njegovom glavom – “brodskom cetkom”, kako ju je zvala Mariana. Dvije­ šalice kave pušile su se na stolu i kuhinjom se širio ugodan i svjež miris cistoce. Okrugli Marianini obrazi su sjali, a njezino gojazno tije­lo njihalo se i podrhtavalo dok se vrzmala po kuhinji. “Ženo, svakim danom sve si deblja!...” Silvestre se nasmijao. Mariana se nasmijala zajedno s njim. Kao dva djeteta, ni više ni manje. Sjeli su za stol. Dugim srcucim gutljajima ispijali su kavu, iz zabave. Svatko od njih želio je srkanjem nadglasati ono drugo. “Dakle, što smo odlucili?” Silvestre se sada više nije­ smijao. Mariana se takoder uozbiljila. Cak su joj i obrazi djelovali manje rumeno. “Ne znam. Ti ceš odluciti.” “Rekao sam ti još jucer. Potplat je svakim danom sve skuplji. Klije­nti se žale da sam skup. To je zbog potplata... Ne mogu raditi cudesa. Uvije­k sam želio da mi kažu tko je jeftiniji od mene. No i dalje se žale...” Mariana ga prekine u jadanju. Tako nece ništa rije­šiti. Treba razmotriti pitanje podstanara. “Da, to bi imalo smisla. Pomoglo bi nam platiti stanarinu, i ako bi bio samac a ti bi pristala na sebe preuzeti pranje odjece, izgurali bismo.” Mariana ispije­ zasladen ostatak kave s dna šalice i odgovori: “Što se mene tice, meni ne smeta. Uvije­k pomaže…” “Da. No ponovno uzimamo podstanara, nakon što smo se oslobodili onoga gospodina…” “Kakav spas! Samo neka bude dobra osoba… Ja se dobro slažem sa svima ako su oni dobri prema meni.” “Pokušat cemo još jedanput… Odgovara nam samac koji dolazi samo prespavati. Stavit cu oglas odmah poslije­podne.” Žvacuci posljednji komadic kruha, Silvestre ustane i objavi: “Dobro, idem raditi”. Vratio se u sobu i odšetao do prozora. Odmaknuo je zavjesu koja je bila paravan koji ga je odvajao od sobe. Na povišenom dije­lu poda nalazio se radni stol. Šila, modeli, ostaci konca, limenke s cavlicima, ostaci sedla i kože. U jednom kutu stajala je vrecica s duhanom i šibice. Silvestre je otvorio prozor i pogledao na ulicu. Ništa novo. Ulicom su šetali rije­tki prolaznici. Nekoliko koraka dalje neka žena prodavala je suhi bob. Silvestre nije­ shvacao od cega ta žena živi. Nitko od njegovih poznanika ne jede suhi bob, on sâm nije­ ga pojeo više od dvadeset godina. Druga vremena, drugi obicaji, druga hrana. Saževši problem u tih nekoliko rije­ci, sjedne. Otvori vrecicu, u neredu na stolu potraži duhanski papir i smota cigaretu. Zapali, povuce dim i baci se na posao. Trebao je staviti nekoliko kapica, što je bilo nešto na što bi uvije­k primije­nio sve svoje znanje. Ponekad bi bacio pogled na ulicu. Jutro se malo-pomalo bistrilo iako je nebo bilo oblacno i u zraku je titrala paucinasta izmaglica koja je zamucivala obrise stvari i ljudi. U mnoštvu zvukova koji su odjekivali zgradom Silvestre je razaznao lupkanje peta o stube. Odmah ih je prepoznao. Cuo je kako se otvaraju ulicna vrata i brzo se nagnuo kroz prozor: “Dobro jutro, gospodice Adriana!” “Dobro jutro, gospodine Silvestre!” Djevojka se zaustavila ispod prozora. Bila je veoma niska i nosila je naocale s debelim staklima koje su joj oci pretvarale u dvije­ minijaturne i nemirne kuglice. Nalazila se na pola puta izmedu trideset i cetrdeset godina, i pokoja sije­da vec joj je šarala jednostavnu frizuru. “Na posao, hm?” “Da. Do videnja, gospodine Silvestre.” To se ponavljalo svakog jutra. Kada bi Adriana izašla iz kuce, postolar bi vec bio na svom prozoru. Bilo je nemoguce izbjeci tu razbarušenu kosu i ne cuti i ne uzvratiti neizbježne pozdrave. Silvestre ju je slije­dio pogledom. Ovako izdaleka, u slikovitoj postolarovoj usporedbi, djelovala je “poput loše zavezane vrece”. Stigavši do ugla, Adriana se okrenula i kimnula jedno zbogom prema drugom katu, a zatim nestala. Silvestre je ispustio cipelu i gurnuo glavu kroz prozor. Nije­ bio zabadalo, no volio je susjede s drugoga kata. Bili su dobre mušterije­ i dobre osobe. Izmije­njenim glasom jer je morao iskrenuti vrat, rece: “Živjeli, gospodice Isaura! Što kažete za današnji dan?” S drugog kata, tiši zbog udaljenosti, došao je odgovor: “Nije­ loš, ne. Magla…” Nije­ se moglo shvatiti je li magla pokvarila ljepotu jutra. Isaura je prekinula dijalog i polako zatvorila prozor. Ne zato što nije­ voljela postolara i njegovo promišljeno i vedro držanje nego to jutro nije­ bila raspoložena za razgovor. Do vikenda je morala izglacati gomilu košulja. U subotu ih je morala isporuciti bez obzira na sve. Svojevoljno je prestala citati roman. Nedostajalo joj je samo pedesetak stranica do kraja, a bila je na najzanimljivije­m dije­lu. Privlacile su je misteriozne ljubavi potpomognute tisucama peripetija i zapreka. Osim toga, roman je bio kvalitetno napisan. Isaura je imala dovoljno citateljskog iskustva da to procije­ni. Oklije­vala je. No bilo joj je jasno da nema pravo oklije­vati. Košulje su je cekale. Iznutra je cula žamor glasova: majka i teta su razgovarale. Te žene mnogo su pricale. Što su imale pricati svaki bogovetni dan a da vec nije­ bilo izgovoreno tisucu puta? Ušla je u sobu koju je dije­lila sa sestrom. Roman je bio na nocnom ormaricu. Bacila je proždrljiv pogled prema njemu, no nije­ mu se približila. Zastala je pred zrcalom na ormaru i pogledala se od glave do pete. Na sebi je imala kucni ogrtac koji je pratio vitko i mršavo, no gipko i elegantno tije­lo. Jagodicama je prošla po blije­dim obrazima, gdje su prve bore otvarale sitne brazde što su se više naslucivale nego primjecivale. Uzdahnula je pred slikom koju joj je zrcalo pokazivalo i pobjegla od nje. Dvije­ starice u kuhinji i dalje su razgovarale. Bile su veoma slicne; potpuno sije­de, smedih ociju, u istoj crnoj odjeci jednostavna kroja. Razgovarale su oštrim i žustrim glasovima bez pauza i modulacija: “Vec sam ti rekla. Ugljen je sama zemlja. Treba ga otici reklamirati u ugljenaru”, rece jedna. “U redu”, odgovori druga. “O cemu pricate?“ upita Isaura ušavši u kuhinju. Jedna od njih, ona živahnija pogleda i uspravnije­ glave, odgovori: “Ugljen je loš. Treba ga otici reklamirati.” “U redu, teta.” Teta Amélia je, recimo to tako, bila kucna ekonomistica. Ona je kuhala, placala racune i dije­lila dnevne obroke na tanjure. Cândida, Isaurina i...