Hemon Kako su nastali "Ratovi zombija"

1. Auflage 2018
ISBN: 978-953-52-0103-8
Verlag: V.B.Z. d.o.o.
Format: EPUB
Kopierschutz: 0 - No protection

E-Book, Croatian, 273 Seiten

Hemon je oduvijek imao talent za komicno, ali nikada dosad nije napisao nešto ovako urnebesno smiješno, brutalno i nadrealno.
 
Joshua Levin živi u Chicagu, s Japankom Kimmy, i želi biti scenarist. Nakon niza neuspješnih pokušaja, zapocinje pisati Ratove zombija i cini mu se da bi to napokon moglo biti nešto ozbiljno. Cekajuci uspjeh, za život zaraduje predajuci engleski jezik imigrantima. Medu njima je i Bosanka Ana koja ima ljubomornog, ratom skršenog i nasilnog muža. Zapocinje aferu, ali vrlo brzo uslijedi i katastrofa, a dogadaji koje pratimo istovremeno su urnebesno smiješni i potresni, razotkrivajuci pritom neke najneuralgicnije tocke našeg doba.

Autoren/Hrsg.

Hemon, Aleksandar

Leseproben

Šta cu sad s tim deckom? zapitao se Joshua. Sva ljudska osjecanja izviru iz zadovoljstva, boli i želje – ali ono najvažnije, Spin bi mogao reci Rise, izvire iz ritma. A šta ako ništa ne kaže? Šta ako je on snažni, šutljivi tip? Zašto ovo, a ne ono? Pisati nije ništa drugo do na grbacu slagati teret odluka lišenih posljedica. Popodne u Coffee Shoppeu preraslo je u vecer, a Joshuin nivo kofeina dosegnuo je visine plantaža u Ruandi, odakle je potekao njegov napitak. Trenutno je treperio od želje da se po internetu raspita o Ruandi, iskopa neke interesantne cinjenice o drugim kulturama, te dopusti svojim aktuelnim kreativnim dilemama da se same razriješe. Nekad davno, dok nije bilo internetske mreže izazova, postojalo je nešto što se zvalo inspiracija. A onda je potraga za banalnim informacijama i poslasticama za sujetu duh gurnula u stanje trajne izmještenosti. Na svu srecu, u Coffee Shop­peu nije bilo pristupa internetu. Stoga je Joshua otvorio dokument s još jednim scenarijem u nastanku (Naslov: Avanture Covjeka zmije), u kojem se pasionirani ljubitelj stripova i penzionisani superheroj (Covjek zmija), trenutno na skromnoj plati nastavnika engleskog jezika u državnoj školi, udruže u borbi protiv zlog gradonacelnika Chicaga. Jo­shua se nije mogao odluciti da li ce Covjek zmija na kraju poginuti ili preživjeti kako bi se vratio nastavnickom poslu – što je istinski herojsko zanimanje u gradu Chicagu – i da li ce nastaviti poducavati u svom ljudskom ili zmijskom obliku. Sretni završetak je otrcan, docim je smrt depresivna, a Joshui nije padalo na pamet ništa izmedu. Osim toga, kako bi se tacno reptil borio protiv cjelokupne cikaške policije i pokvarenog gradonacelnika? Buduci da mu je šecer u krvi bio previše pao da bi mogao napisati novu rijec, koja bi onda eventualno potaknula sljedecu, tupo je gledao u bjelinu ispod zadnjeg reda teksta (Covjek zmija: Nemoj! Hajmo prvo srediti glavnog.). Baruch de Spinner je bio u pravu: beskonacnost iscrpljuje sveukupnu stvarnost. Ali i konacnost to isto cini, možda. Joshua je piljio u pješacki prelaz ispred Coffee Shoppea, na kojem se ništa nije dešavalo, dok nije pronašao izvjesnu utjehu u namišljanju dosjetki za imaginarnu publiku na nekim buducim vecerama: Kako se shoppe razlikuje od shopa? Je li i Žena iz Batha pila naopake napitke sa sojinim mlijekom? Da li su barmeni koji su govorili srednjeengleskim jezikom umirali od kuge, i tome slicno. Upravo se spremao otvoriti novi dokument kako bi zabilježio svoje dosjetke u pogledu shoppea, kad se na horizontu ­Olive Streeta pojavi copor vojnih pitomaca sudbonosno usporenih pokreta koji ga podsjeti na dugi kadar iz Lawrencea od Arabije u kojem se tacka u pustinjskoj ravnici polako pretvara u konjanika. Pitomci su prešli ulicu koškajuci se i paleci sefte jedni drugima po izbrijanim vratovima, bez ijedne brige u životu, izuzev straha da bi ih neko, gluhobilo, mogao izbaciti iz copora. A onda ih je vidio u pustinji, prekrivene debelim slojem prašine, jezika isplaženih od žedi, na putu u bitku u kojoj ce sazreti i/ili junacki pasti, dok im podmukli domoroci nude zagadenu pišaku od vode u otucenim limenim loncicima. Pitomci nisu mogli ni zamisliti svoju pješcano-olujnu buducnost, nisu se cak mogli ni unaprijed sažalijevati. Zapravo nisu vidjeli ništa dalje od svog predstojeceg obroka, od djetinjastog izigravanja opasnih momaka, od imitiranja borbe prsa u prsa na pauzi za rucak. Onaj koji posjeduje um sposoban za velike stvari ima tijelo ciji je najvažniji dio vjecan, pisao je Baruch. I iz te otužne pitomacke bezumnosti izronila je scena iz Zore živih mrtvaca u kojoj zombiji bauljaju po napuštenom trgovackom centru, nesposobni da zaborave svoje živote prije nesmrti, u njihovim inficiranim mozgovima još ­u­vijek ostaci sretnih božicnih uspomena. Bucmasti pitomac je osjetio intenzitet Joshuinog inspirisanog pogleda, i dok je ostatak odreda produžio prema obližnjoj sendvicari, ovaj je zastao kako bi mu se kroz izlog kafica nakezio. Široko lice, rumeni obrazi, prednji zubi neujednaceni kao obrisi grada, oci koje se cakle arogantnom mladalackom nevinošcu. U tom blaženom trenutku pred Joshuom se ukazao cijeli uredno posloženi narativni krajolik: sve neiscrpne mogucnosti, svi potencijalni kadrovi, uglovi i rezovi, sve razvojne putanje likova skladno iscrtane po nebeskom svodu, citavo prostranstvo pogodno za ljubavne odnose – na Joshui je samo bilo da se tom rajskom simetrijom prošeta i sve natenane zapiše. Ovaj put je bio odlucan ne dopustiti da se njegova vizija u kompjuterskoj memoriji rastoci zajedno sa svim ostalim kosturima scenaristickih ideja; istog trenutka je otvorio novi dokument u Final Draftu i napravio naslovnu stranu u koju ce se moci zagledati:
Ratovi zombija Napisao Joshua Levin Chicago, 31. marta 2003.
Nakon cega se i zagledao. Avaj, ako nisi sam Svevišnji, stvaranje nije podložno volji: prije nego što se upusti u stvaranje, Joshua ce prvo morati nešto pojesti. Stao je u red iza temeljito istetoviranog lika koji nikako da se odluci izmedu kolaca od banane i onog od bundeve, dok je barmen s Che Guevara kacketom (iako po svoj prilici s tecnim znanjem jebenog srednjeengleskog jezika) zjalio nezainteresovano. Cekajuci, Joshua zamisli zombija koji zagriza tetovaže na vratu lika ispred njega ne hajuci za histericno šištanje aparata za espreso, dok krv štrca po spremnim kapucinima bojeci ih u ružicasto. Tragom svoje umjetnic­ke težnje za savršenom pjenom, barmen je cijelu vjecnost pjenio mlijeko za Joshuin kapucino, tokom koje je zombijevska apokalipsa nesputano potrošila svoju kataklizmicku stvarnost i pala u zapecak Joshuinog uma. Vrativši se za klimavi stô, Joshua je nastavio sjediti jeduci svoj kolac od mrkve sve dok ga pad kofeina nije doveo u stanje gotovo zenovske praznine. Zatvorio je dokument, zatim program, a zatim, najzad, i kompjuter, te ga spremio u torbu, na spavanje.
I ranije je Joshua znao traciti znacajne komade svog života bez ikakvih tragova traume ili kajanja. Medutim, goruci problem ovog ponedjeljka bio je to što se te veceri kod Grahama prvi put dešavao sastanak njihove napredne scenaristicke radionice – “Pisanje scenarija II” – gdje mu je valjalo predati gotove stranice nekakvog scenarija. Graham je tvrdio da su mu drkadžije iz Film Collectivea u svojim Birkenstock natikacama sisali krv na slamku otimajuci besramno veliki udio pristupnine, pritom se cak ne pobrinuvši ni da obezbijede dovoljno toalet-papira. Graham ga je uredno kupovao svojim parama, sve dok u neka doba nije skontao da njegovi vjerni polaznici mogu lijepo brisati guzice i u njegovom skromnom domu, a on zadržati sve pare za sebe. Tako je Joshua – bez ijedne napisane stranice i samo s blijedim natuknicama price o zombijima – sada bio na podu Grahamove dnevne sobe, zavaljen u ljubicastoj vreci za sjedenje. Pereci i pozamašna boca ishlapjele dijetalne Coca-Cole zaposjeli su stolic. Fokusiran na svoje testise, koji su u tom trenutku bili pricepljeni usukanim gacama, Joshua je izbjegavao svaki ocni kontakt s Dillonom u kariranoj košulji, koji je upravo izlagao neku svoju ideju, guzova utonulih u izblijedjeli kauc na razvlacenje. I Bega je bio tu. Pogrbljen nad radnim stolom u majici Mötorheada, kontemplirao je velicanstveno osvijetljeni stadion Wrigley Field u Grahamovom prozoru. Masa na stadionu gromoglasno je pozdravila pogodak, na šta je Bega nešto mrzovoljno promrsio. Njegova gusta, sijeda i nepravilno razdijeljena kosa primjetno se slagala sa sivkastom cekinjom na licu. Graham je prekinuo Dil­lonovo trabunjanje kako bi nešto izrekao, prigodno citirajuci iz vlastitog, upravo dovršenog scenarija. “‘Blagoslovljeni bili amateri!’” rece Graham nadmenim glasom jednog od svojih papirnih likova. “‘Oni što se naprežu, oni što propadaju, oni što u govnima plivaju! Slava onima koji svoje velike snove snivaju i nikad ih ne dostižu, onima koji ne posustaju pred nemogucnostima, zaslijepljeni mogucnostima! Oni su balegari americkog sna, neopjevano gnojivo americkog tla.’” Graham je palcem zamišljeno trljao rupicu na bradi podižuci pogled da provjeri reakciju svoje publike: Dillon se nadvio nad laptopom u krilu, bjesomucno zapisujuci nešto; Bega klimnu glavom, žvacuci hemijsku olovku; Joshua se koncentrisao na Grahama nastojeci ne misliti na svoja jaja, koja su od bolnog stiska pocela oticati. Rješenje problema iziskivalo bi da ustane i gurne ruku u hlace kako bi oslobodio testise. S obzirom na to da trenutno nije bio spreman na takav poduhvat, ustrajavao je. Um ne može ništa pojmiti, osim ako i tijelo ne ustrajava. “U slucaju da se pitate šta ce se desiti”, nastavi Graham, “moj lik ce se proslaviti, u drugom cinu ce dotaknuti dno, ali se zato u trecem vraca i osvaja Zlatni globus.” Joshua je krenuo dohvatiti svoj ruksak, ali ga je bol u preponama natjerao da zastenje, te se vrati u pocetni položaj. Grahamova dnevna soba bila je preplavljena knjigama – na policama, na podu, na prozorskim klupicama – sve odreda prašnjave i posvecene caroliji filma i scenaristickoj nauci. Jedini zid na kojem nije bilo knjiga zauzimao je džinovski poster – Kum II – s kojeg se Al Pacino nadvijao nad njima kao Isus s oltara. “Ovo je sve zasnovano na istinitoj prici, gospodo. Holivudske zvjerke postrojile su se sve do Beverly Hillsa da bi sa mnom popile dijetalno pice, ali im ja...