E-Book, Croatian, 104 Seiten
ISBN: 978-953-52-0008-6
Verlag: V.B.Z. d.o.o.
Format: EPUB
Kopierschutz: 0 - No protection
Roman Usta sirota (An Béal Bocht, 1941.) najpoznatije je književno djelo napisano na irskome jeziku, a ujedno i jedino djelo Briana O'Nolana (poznatijeg po svom književnom pseudonimu Flann O'Brien) na tom jeziku, potpisano kao Myles na gCopaleen. Iako se O'Nolan zbog zaposlenja u državnoj službi kao pisac služio s nekoliko razlicitih pseudonima, u slucaju romana Usta sirota ucinio je to kako bi, osim stilom i radnjom, parodirao tada iznimno popularan žanr fiktivnih autobiografija i tzv. osobnih (is)povijesti u irskoj književnosti. Ta djela, pisana i potpisivana iskljucivo na gaelskom jeziku, kao svojevrstan otpor stoljecima provodenoj kulturnoj i jezicnoj anglifikaciji, uglavnom su prikazivala nesretan život irskih težaka na selu. Stoga se i radnja O'Nolanova romana zbiva upravo u takvom ambijentu: u selu Corca Dorcha u zabacenom dijelu Irske, gdje kiša nikad ne prestaje, a svi žive u neizmjernom siromaštvu, dijeleci sa svojom stokom (svinjama) i krov i hranu (gotovo uvijek samo krumpir), ali zato govore 'pravim, istinskim gaelskim jezikom', zbog cega ih sve više posjecuju gaeilgeoiri (entuzijasti za gaelski jezik). U tom smislu, ovaj roman je i kritika površnog irskog nacional-romantizma toga vremena koji je bio optereceniji uspostavom kulturnih vrijednosti i jezicnih normi nego teškim životnim uvjetima u Irskoj.
Weitere Infos & Material
Prvo poglavlje
Povod moje pripovijesti • moje rodenje •
moja majka i Sivi Starac • naša kuca •
dolina u kojoj sam odrastao •
težak život gaelskog naroda od davnina Bilježim sve ovo jer me onaj drugi život sustiže velikom brzinom – daleko bilo svako zlo i neka me zli duh bratom ne naziva – a i zato što ce svega biti, ali nas nikad više. Dostojno je i pravedno da onima što dolaze iza nas ostavimo svjedocanstvo o razonodama i pustolovinama svojih dana, jer ovakvih kao nas nikada više biti nece, a ni ovakvoga života u Irskoj kao što je bio naš, kojega više nema. Ó Cúnasa mi je prezime na irskome, ime mi je Bónapárt, a Irsku svojom malom domovinom zovem. Svoga se rodenja zapravo ne sjecam, baš kao ni polovice prve godine provedene ovdje na Zemlji, ali nema sumnje da sam u to vrijeme bio živ, iako se baš ne sjecam, jer me ne bi bilo sada da me nije bilo tada, a u ljudskih stvorova se, kao i u drugih živih bica, razum tek postupno razvija. U noci prije mog rodenja zbilo se da su moj otac i Máirtín Ó Bánasa sjedili na krovu kokošinjca i zurili u nebo nagadajuci kakvo ce biti vrijeme, i pritom smireno ali ozbiljno caskali o teškom životu. – Znadeš, Máirtíne – rece moj otac – vjetar puše sa sjevera, a Bijeli Vrhovi opasno izgledaju; još prije jutra bit ce kiše, a noc bit ce gadna, olujna, i cak ce nas i u krevetima prodrmati. I gle, nije li loš znak da su patke u koprivama? Zlo nemilo snaci ce nocas ovaj svijet, Morski Macak[1] lutat ce okolo po mraku, i ako me slutnja ne vara, nijednoga od nas dvojice nikad više nece zadesiti ništa dobro. – Istina, Michelangelo – rece Máirtín Ó Bánasa – nije mala stvar to što si rekao, a ako si u pravu, nije laž nego gola istina. Rodio sam se usred te noci, u dnu kuce. Otac me uopce nije ocekivao, buduci da je bio mirne naravi i ne baš upucen u tajne života. Moja mala celava glavica silno ga je isprepadala, pa zamalo nije napustio ovaj svijet istog trena kad sam ja na nj došao, i doista bi mu bolje bilo da jest, jer nakon te noci nikada ništa osim jada i bijede nije imao, život ga je tlacio i mucio a zdravlje ga nikad više u životu nije služilo. Kažu ljudi da me ni mati nije ocekivala, cak je bilo i glasina da me nije rodila ona vec neka druga žena. Sve su to, naravno, samo price susjeda, i ne mogu se više provjeriti jer su susjedi svi odreda mrtvi, i svega ce biti, ali njih nikad više. Oca vidio nisam dok nisam odrastao, ali to je druga prica, o kojoj ce biti rijeci negdje drugdje u ovoj pripovijesti. Rodio sam se na zapadu Irske, jedne užasne zimske noci – da smo svi živi i zdravi! – u mjestu zvanom Corca Dorcha u opcini po imenu Lios na bPráiscín. Bio sam vrlo mlad kad sam se rodio, nijednu punu godinu još nisam imao (pa cak još ni pun dan), i pola godine nisam ništa oko sebe zapažao niti razlikovao ljude u svojoj okolini. Mudrost i razumijevanje pak stižu u ljudski um tek postupno, i to kradomice, te sam proveo tu godinu ležeci na ledima, s ocima uperenima posvud naokolo. Opazio sam majku pred sobom u kuci, finu, snažnu, košcatu ženu; šutljivu, mrzovoljnu, s velikim grudima. Rijetko mi se obracala i cesto me tukla kada bih drecao u dnu kuce. Udarci nisu bili od neke koristi, buduci da bi druga vriska bila gora od prve, nakon cega sam dobivao još batina, pa bi treca vriska bila gora od druge. Medutim, majka je bila razborita, uravnotežena i dobro hranjena; svega ce biti, ali nje nikad više. Provodila je život brišuci kucu, cisteci kravlji i svinjski izmet s kucnoga praga, muzla je krave i pravila maslac, prela i plela i tkala, molila se, psovala i potpaljivala golemu vatru da skuha cijelu kucu krumpira ne bi li odgodila dan velike gladi. Još se jedna osoba nalazila u kuci preda mnom – pogrbljeni pognuti starac sa štapom, od kojega se pola lica i cijele grudi nisu vidjele jer je pogled bio zaklonjen divljom, vuneno-sivom bradom. Neobrasli dio lica mu je bio smed, žilav i izboran, a dva oštra, mudra oka virila su iz njega u svijet prodornošcu igle. Živio je s nama u kuci, majka i on cesto su bili razlicitih mišljenja, a, tako mi vjere, bilo je nevjerojatno koje je kolicine krumpira u stanju bio slistiti, koje nepresušne bujice govora su se iz njega izlijevale i koliko je malo radio na imanju. U pocetku svoje mladosti mislio sam da mi je on otac. Još se sjecam kako sam jedne veceri sjedio u njegovu društvu, obojica smo mirno gledali veliku masu crvene vatre na koju je majka bila smjestila lonac s krumpirom velik kao svinjsko korito, dok se ona sama bavila nekim tihim poslom u dnu kuce. Uto se dogodilo da sam se ofurio na vrucoj vatri, ali buduci da još nisam bio prohodao, nisam se mogao vlastitim naporom od vatre udaljiti. Sivi Starac podario me je pogledom iz svog oka i izjavio: – Baš je nešto vruce, sine! – Iz ove vatre itekako isijava strašna vrucina – odgovorio sam – ali molim vas, gospodine, maloprije ste me prvi put nazvali sinom. Moglo bi dakle biti da ste mi otac a ja vaše dijete, neka nas Bog sacuva i spasi, i daleko bilo svako zlo! – To nije slucaj, Bónapárte – rece on – jer ja sam tebi djed. Otac ti je daleko, ali mu ime i prezime i na trenutacnom prebivalištu glasi Michelangelo Ó Cúnasa. – A gdje je on? – On ti je iza brave! – rece Sivi Starac. U to doba sam bio navršio tek deset mjeseci života, ali cim se ukazala prilika, provirio sam iza brave u smocnicu. Nisam, doduše, našao ništa doli kiselog mlijeka, i trajalo je dugo dok nisam protumacio primjedbu Sivog Starca, ali to je druga prica i spomenut cu je na drugom mjestu u ovoj pripovijesti. Postoji još jedan dan moje mladosti koji mi se jasno urezao u sjecanje i vrlo ga je lako opisati. Sjedio sam na podu kuce jer još uvijek nisam bio u stanju hodati, cak ni dici se na vlastite noge, i promatrao majku kako metlom cisti kucu i potpiruje vatru željeznom kukom. Sivi starac došao je s njive i promatrao je dok nije završila posao. – Ženo – rece – štetan ti je to posao, i ne baš suvremen, koji tu radiš, i budi sigurna da plodovi tog rada nece biti ni dobra ni fina pouka za ovog malog, koji tu na svojoj guzici stanuje na podu naše kuce. – Svaka tvoja rijec i gotovo svi zvuci koje proizvodiš slatki su za mene, ali, iskreno receno, uopce ne razumijem što to govoriš. – Pa – rece Sivi Starac – ja sam ti (ovo ce razumjeti svaki citatelj dobrih gaelskih knjiga) rastao usred pepela. A ti si sav pepeo iz kuce bacila natrag u vatru ili ga pocistila van u dvorište, a ništa nisi ostavila jadnom djetetu na podu – prstom je uperio u mene – da u njemu raste. Neprirodan ce mu to i neuredan odgoj biti, i nikakvo odrastanje bez iskustva u pepelu. Zato se ti, ženo, džabe trudiš ako ne ostavljaš taj prostor oko peci pun prljavštine i luga, baš onako kako ga vatra za sobom ostavlja. – Mudro zboriš – rece mati – iako inace vrlo rijetko kažeš išta pametno, i eto, vrlo rado cu vratiti sve što sam upravo ispred peci pocistila. Tako je i ucinila. Donijela je kantu punu pepela, smeca, blata i kokošjeg izmeta izvana i radosno prostrla sve to oko ognjišta preda me. Kada je sve bilo uredeno, pomaknuo sam se prema vatri i pet sati bio dijete koje raste u pepelu – sirovi mladunac koji raste u skladu sa starom gaelskom tradicijom. Kasnije u ponoc su me odnijeli u krevet, ali truli smrad ognjišta lijepio se za mene cijeli sljedeci tjedan; bio je to ustajao, gnjio miris i mislim da ce svega biti, ali njega nikad više. Živjeli smo u maloj, nezdravoj kuci bijeloj od vapna, na uglu doline s desne strane ako se ide prema istoku. Sigurno je da kucu nije sagradio ni moj otac ni bilo tko od njegovih i smjestio je tu, i nije poznato je li to Bog, davao ili covjek koji je prvi digao te polutrule, hrapave zidove; pa i da ima stotinu uglova u toj dolini, u svakoj ima mala bijela koliba, a nitko ne zna tko je sazidao bilo koju od njih. Sudbina pravih Gaela (ako je vjerovati knjigama) uvijek je bila da žive u malim, vapnenim kucama na uglu doline ako se ide putem ka istoku, i vjerojatno je to objašnjenje: kad sam stigao u ovaj život, nije me cekao ugodan smještaj, nego upravo suprotno, da budem iskren. Kuca ne samo da je bila bijedna nego se i nalazila na litici s kobne strane gudure (i to iako je malo niže postojalo sasvim prikladno mjesto) te biste, ako ne pazite gdje stajete dok krocite preko praga, bili u životnoj opasnosti zbog strmine. Kuca nije bila podijeljena na prostorije, krov je bio od slame, a natrag u kuci slama je takoder služila i kao postelja. Za zalaska sunca prostrli bismo slamu po cijeloj kuci i svi bi ukucani polijegali po njoj. Ondje postelja sa svinjama, ovdje s ljudima, ondje sa starom mršavom kravom što spava prostrta na strani a vrtlog zadaha iz njezinih usta u stanju je podici buru nasred kuce; kokoši i pilici spavaju u zaklonu njezina trbuha; još jedna postelja blizu vatre, a na njoj ja. Da, loši su bili uvjeti života za ljude kad sam bio mlad, a tko je imao stoku, bilo sitnu ili krupnu, malo je prostora imao nocu u kuci svojoj. Jest, uvijek je tako bilo. Cesto sam slušao Sivog Starca kako govori o bijedi života u davna vremena. – U svoje vrijeme – rece – imao sam dvije krave, zaprežnog konja, trkaceg konja, ovce, svinje i drugu sitnu stoku. Kuca je bila uzana i, tako mi duše, stiješnjeno i zastrašujuce bi bilo kada padne noc. Baka je spavala s kravama, a ja s konjem po imenu Charlie,...
